Nisam siguran da je ovaj tekst o Bosni i Hercegovini
Sjećam se tog osjećaja nekog djetinjeg uzbuđenja dok sam slušao pjesmu u tada hladnom Mostaru, meni relativno nepoznatom no jedinom spoznatom gradu u kojeg sam došao nakon bespuća nesvjesnog izbjeglištva. Tri djevojke neznatno starije od mene, barem po mom poimanju, pjevaju o nekim mogućnostima života, o manifestaciji kooperacije između ljudi za viši, društveni cilj. Financirani meni nepoznatim udruženjima i asocijacijama u uređenju koje nisam percipirao.
Na vrhu balkona u glavnom gradu tek iskonstruirane i zaokružene države, opterećene poviješću. Kao dijete, nisam mogao ni pretpostaviti koliko će toga doživjeti jedna država, makar ona bila samo super-ideja fantazma kojoj političke realnosti nikad nisu sukladne.
Tri djevojke bile su Irina, Sanja i Marija, a pjesma… pa guglajte. Ne znam ni kako opisivati osjećaje u svijetu usmjerenom na potrebu racionalizacije čak i najvećih nelogičnosti. Ali bio je u toj pjesmi prisutan neki kontekst. Možda prethodno opisani društveni, ili možda kolektivno-psihološki koji je nudio fenomene iznad sveopće postojanosti. Ali kontekst.
Na mjestu višem nego zbilja, nalazi se mogućnost. Heidegger, čini mi se.
Kao dijete izbjeglo iz mjesta svog rođenja, oprostite na autoviktimizaciji, manje više osjećaš neku prikrivenu netrpeljivost s jedne strane onih koji su te prihvatili no od tebe traže odnos podređenosti, s druge od onih kojima si 'ciljano usmjeravani demografski projekt' pa sukladno i ne-baš-biće vrijedno podržavanja.
U toj pjesmi kao da sam doživio metafiziku kakva je jedino moguća, kao jedan pretjerani optimizam na osnovu transcendencije, u ovom slučaju konflikta. Malo sam znao kako će me život uputiti u činjenicu da se konflikte ne može nadići, već se samo za njih pripremiti. Tko zna, možda sam i to tada već pretpostavljao.
Primjećivao sam i kako je grad kojeg živim podijeljen kao i njegovo društvo pa se u meni, kao u Basarinom Kontraendorfinu, duša cjepkala na sukladna psihološka stanja: čovek zaista ne može pojmiti koliko je duševno i telesno bolestan dok se ne razboli od svih bolesti od kojih boluje njegova zemlja. Tako i grad, ako te zavoli, živi u tebi i ako ga ti ne živiš; i KADA ga ti ne živiš.
Pa tako i sam iskušavaš kroz godine sve one opijume za mase koje društvo može donijeti, bivajući njihov proponent. U trenutcima osame budu to samo opijumi za individualnu volju. No vjerujem kako te to izgradi, na neki jedinstven način.
Kao kod čitanja Nietzschea, čovjek mora biti angažirani čitatelj i tek onda analizirati svoje misli kao progonitelj tog angažmana. Jer ako se Nietzsche čita samo kao progonitelj, razvije se ista volja moći za inkvizicijom kao što bismo imali prema životu u onom prvom slučaju.
A Bosna i Hercegovina takve intelektualne nedoumice uvjetuje svojom pojavom, svojim načinom proživljavanja povijesti. Svojim stanjem stvari. Ili je barem to nekada radila.
Čini se kako su sada svi progonitelji upravo iz potreba da prema sebi ne budu niti prijatelj niti neprijatelj, ili sami sebe promatratelj. Da budu svoj objekt. Ostaju i bujaju samo inkvizitori, uvjereni u svoju pakost kao dobrotu. Možda je toga uzrok rat, koji je nametnuo totalnu egzistencijalnu usmjerenost.
No nekako, u onim aršinima Irinine, Sanjine i Marijine pjesme kao da je bila ona transcendencija. Možda je to bilo neznanje ili neinformiranost, izoliranost od potrebe politike, no bio je neki osjećaj kako svi uključeni u postojanje mogu biti svoji a da se ujedno ništa od njih ne izgubi. Niti od njihove kulture. Ni Andrić ni Selimović ni Vuletić ni Sidran. A možda se jednostavno osjećalo da će se moći biti svoj ne pod povećalima porijekla. BiH kao ideal, tko bi rekao.
U nekom trenutku je to stalo. Možda se razvila ta volja za moć u čistom i grubo interpretiranom, ničeanskom smislu ili sam ju prepoznao kod drugih pa joj se probao povinuti.
No nešto je stalo i društveno. Schmittovska politika kao da je pokucala na vrata s poklonima iza leđa, a mi smo je pozvali unutra uvjereni u ogromnu vrijednost koju nosi. Na kraju još od nje imamo samo stisak ruke na odlasku a kao da je sve naše cijenjene stvari već iznijela. Ne-objektne stvari.
Ipak, ima nešto u tim zidovima. I u kući koju se još uvijek može izgraditi. Nisam siguran da je ovaj tekst o Bosni i Hercegovini.
Pokupio sam sve svoje, sve ono što sam imao i sve ono što sam ikad sanjao a sve to nije bilo ni premnogo ni preteško: tek kap neba na dlanu i crn kamen na srcu Dvije ruke kao dvije udovice: jedna u plaču, druga u nevolji. I, zaputio sam se u taj drugi svijet Kovao sam taj plan, potajno, i mučki, noću, kad i domaći pas i bjelosvjetskivjetar padaju u muk. Ali motrio je to, budnim okom, stari, vjerni, noćnik – čempres u zavičaju. Odlomio sam se, od zemlje. Pokidao žile i, presjekao korijenje, zakoračio prije dana, okrenuo se, posljednji put, i pljunuo. I – niko to nije vidio Odmicao sam. Pratila me jutarnja pjesma budne kukavice. Ali, niko to nije čuo. Mori me tišina: odlazim, lopovski, nepovratno. A rastao sam zajedno sa čempresom. Kad stignem na vrata drugog svijeta, čempres će čelom već taknuti sunce, a ja ću imati kriva leđa i još jednog lupeža u duši. Osim čempresa u dalekom zavičaju niko to znati neće Anđelko Vuletić – Čempres u zavičaju